Kratka povijest rebalansa hrvatskog državnog proračuna…

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Prečesti rebalansi ukazuju na potrebu stvaranja mehanizama za planiranje dugoročnije i vjerodostojnije fiskalne politike - upozorava tekst Dunje Beš i Katarine Ott objavljen u glasilu Instituta za javne financije. Donosimo najzanimljivije odlomke.

Definicija rebalansa

Rebalans je izmjena proračunskih iznosa, odnosno njihovo smanjenje i/ili povećanje u odnosu na plan proračuna donesen na početku kalendarske godine. Do njega dolazi kad se tijekom proračunske godine ustanovi da su nerealno procijenjeni proračunski prihodi ili se pojave nepredviđeni rashodi. Rebalans mogu izazvati nepredviđene okolnosti u domaćem ili svjetskom gospodarstvu, ali može biti i posljedica nesposobnosti vlade da realno planira svoje prihode i rashode.

(...)

Nešto što bi trebalo biti izvanredno i zbog čega u dobro uređenim državama znaju padati ministri financija, pa čak i čitave vlade, u Hrvatskoj je tako normalno da se s time kalkulira već na samom početku godine, pa i sam ministar financija pri donošenju proračuna najavljuje da će se problemi rješavati rebalansom, a opozicija i mediji sredinom godine čak i prozivaju vladu zbog kašnjenja s rebalansom. Istina je da hrvatske vlade redovito pripremaju i predlažu proračune za koje se od samog početka zna da nisu ostvarivi, te da stručnjaci redovito i pravovremeno na to ukazuju – npr. Ott (2008) za proračun 2009; Bronić (2009) i Bađun (2009) za proračun 2010. Vlade su, međutim, i za te godine donosile nerealne proračune, pa su 2009. nanizale čak tri rebalansa, a 2010. je deficit predviđen za čitavu godinu ostvaren već u prvoj polovici godine. Budući da u Ministarstvu financija postoje stručnjaci koji sve to znaju jednako dobro kao i navedene autorice i koji su kadri uobličiti realan i ostvariv proračun, očito je riječ o političkim odlukama (o mogućim motivima nerealnog planiranja proračuna vidi više kod Švaljek, 2009).

(...)

O rebalansima u drugim zemljama

Vrlo je teško uspoređivati učestalost i veličinu rebalansa među različitim državama, jer odlučivanje o proračunu, pa i mogućnost pojave rebalansa ovisi o brojnim čimbenicima. Primjerice, ne mogu se uspoređivati okolnosti u državama s parlamentarnim, predsjedničkim ili vestminsterskim sustavom, a značajno se razlikuju i prakse u Americi i Europi, nordijskim i nenordijskim zapadnoeuropskim te srednjoeuropskim državama. Ipak, već površnim googlanjem može se ustanoviti da je za razliku od Hrvatske, primjerice Irska u razdoblju 1996-2010. imala samo jedan rebalans proračuna i to 2009. Ako se na engleskom jeziku u Google ukuca rebalans proračuna za 2010., pojavit će se podaci o rebalansima i to za prilično „sumnjive” zemlje: Nepal, Kenija, Zimbabve, Uganda, Nigerija, Sudan, Haiti, te Rumunjska, Srbija, Bugarska, Makedonija i, naravno, Hrvatska.

(...)

Česti rebalansi državnog proračuna, te velika povećanja i smanjenja prihoda, rashoda i deficita, upućuju na nerealno planiranje i nedovoljno vođenje računa o realnim gospodarskim kretanjima. Godina 2009. bila je pogubna i za zemlje koje inače uzorno vode svoje javne financije, pa bi se dio lošeg planiranja mogao i oprostiti, ali učestali i brojni rebalansi u relativno stabilnim godinama su zabrinjavajući. Naravno, i 2009. se mogla znatno bolje planirati jer je u doba pripreme proračuna već bilo jasno da će se zbog recesijom uzrokovane smanjene potrošnje smanjiti i prihodi od poreza i doprinosa. Daljnja bi istraživanja trebala pokazati je li riječ o nerealnom planiranju, nedovoljnom vremenu za detaljne analize, prikrivanju stvarnog stanja državnih financija ili nečemu što je analitičarima zasad nepoznato. Posebice začuđuju velike izmjene relativno malih stavki poput „ostalih prihoda poslovanja”, „ostalih poreza” i slično. Nejasno je kako može postojati takva nepreciznost u planiranju prihoda od carina i dividendi da u tako značajnoj mjeri utječe na rebalans državnog proračuna.

(...)

Budući da je istraživanje pokazalo i vezu između rebalansa državnog proračuna i ciklusa parlamentarnih izbora, odnosno značajna povećanja rashoda u razdoblju uoči izbora, i s tom bi činjenicom planeri proračuna trebali računati, kad se već političari sami ne mogu obuzdati. Premda se za neplanirana predizborna povećanja socijalnih naknada, rashoda za zaposlene i razne pomoći (dotacije) općenito optužuje vlada, ministar financija trebao bi biti fiskalno odgovoran i ne popuštati takvim pritiscima.

U njegovim je rukama državna riznica iz koje se obavljaju sva plaćanja, pa bi upravo on morao grčevito braniti doneseni proračun. Ukoliko je u vladi u tome onemogućen, uvijek mu preostaje mogućnost ostavke.

Kratka povijest rebalansâ hrvatskog državnog proračuna ukazuje na loše planiranje javnih financija koje se očito vode stihijski, od danas do sutra. S takvom praksom treba prestati, stvaranjem mehanizama za dugoročnije i vjerodostojnije fiskalne politike, pri čemu valja: • izbjegavati krupne i nagle promjene u proračunskom sustavu bez pravovremenog planiranja njihovih učinaka na proračunske prihode, rashode i posljedični saldo; • poboljšati kvalitetu procjena makroekonomskih pokazatelja relevantnih za izradu proračuna; • preciznije planirati sve, pa i najmanje prihode i rashode; • usredotočiti se na kvalitetnije planiranje rashodne strane proračuna koja je stalni generator rebalansa, posebice na stalno rastuće socijalne naknade i rashode za zaposlene; • donijeti kvalitetni zakon o fiskalnoj odgovornosti i njegovim provođenjem onemogućiti povećavanje rashoda u predizbornim razdobljima.

Ove su preporuke usmjerene isključivo na kvalitetu planiranja proračuna kako bi se izbjegle potrebe rebalansa i omogućila stabilna fiskalna atmosfera i ne ulaze u suštinske fiskalne probleme previsokih rashoda, poreza, deficita i javnog duga.

Tekst se u cijelosti može pročitati ovdje.

Izvor: Institut za javne financije, www.ijf.hr